POVIJESNI RAZVOJ LUKE RIJEKA

Razvitak luka Rijeke i Trsta kao suvremenih luka započinje 1717. godine, kada je austrijski monarh Karlo VI. u sklopu svoje merkantilističke politike proglasio slobodnu plovidbu Jadranskim morem. Dvije godine kasnije, Karlo VI. dodijelio je Rijeci i Trstu Povelje o slobodnim lukama i time trajno obilježio povijesni razvitak tih dvaju luka i gradova.

Godine 1855. premještanjem ušća Rječine u novo korito, započinju prvi radovi na izgradnji suvremene riječke luke, ali izgradnja velikog lučkog bazena započinje tek 1867. godine, kada se Austro-ugarskom nagodbom stvara "dvojna monarhija", a Rijeka postaje glavna postaja za izlaz mađarskog gospodarstva u svijet. Dolaskom Rijeke pod mađarsku upravu počinje vrijeme naglog razvitka luke koje traje do Prvog svjetskog rata.

Za razvoj luke Rijeka od velikog je značaja bilo njeno povezivanje željezničkom prugom sa zaleđem. Rijeka je povezana s Budimpeštom 1873. godine. Po veličini prometa, luka Rijeka sa 2,1 milijuna tona, 1913. godine, svrstana je među deset najvećih europskih luka.

Godine prosperiteta za luku Rijeka završavaju izbijanjem Prvog svjetskog rata, zatvaranjem Otrantskog prolaza i prekidom trgovine i pomorskog prometa s prekomorskim zemljama. Završetkom rata, luka Rijeka našla se u sastavu nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.

Zbog posljedica rata, 1918. godine preko luke je prekrcano samo 500.000 tona tereta. Umjesto da se nakon rata krenulo u obnovu i razvoj lučkog poslovanja, Rapalskim ugovorom između Kraljevine Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1924. godine, Italiji je odobrena aneksija Rijeke. Sušak je pripojen Kraljevini SHS, i time je riječka luka podijeljena na dva dijela i onemogućena u pokušaju da povrati izgubljena tržišta i terete.

Luka Sušak u sastavu Kraljevine SHS, postaje jedna od njenih glavnih luka i iako je kapacitetom šest puta manja od riječkog lučkog bazena, ostvaruje gotovo isti promet kao i riječka luka pod talijanskom upravom.

Tijekom Drugog svjetskog rata luka Rijeka je doživjela ratna razaranja i veliki dio lučkih kapaciteta bio je uništen. Njemačka vojska je prilikom povlačenja iz riječke luke porušila sve vezove za prihvat brodova, pretovarnu mehanizaciju i više od 50% skladišnih kapaciteta.

Nakon Drugog svjetskog rata pristupilo se obnovi lučkih kapaciteta, tako da je već 1950. godine promet u riječkoj luci iznosio 2,4 miliona tona.

Na promet riječke luke negativno je utjecalo zatvaranje Sueskog kanala 1967. - 1975. godine. Druga polovica XX. stoljeća obilježena je daljnjim dinamičnim razvojem. Luka Rijeka se od 1960. - 1990. godine razvija po konceptu specijaliziranih terminala u Kvarnerskom zaljevu. Izgradnja nove rafinerije, dovršetak naftovoda, izgradnja koksare, izgradnja silosa za žitarice i modernog terminala za rasute terete u Bakru, kao i izgradnja kontejnerskog terminala na Sušaku, omogućili su Rijeci da dosegne rekordni promet 1980. godine, koji je iznosio 20.247.000 tona tereta, od čega se 13.063.000 tona odnosi na tekući teret, a 5.230.000 tona na rasuti teret. Struktura tereta se promijenila, pa je nekad pretežito generalni teret zamijenjen sa tekućim i rasutim.

Nakon 1990. godine dolazi do velikih promjena. Radi izbijanja rata u Hrvatskoj, riječka luka stagnira i tereti se iz nje premještaju u Trst i naročito Kopar, koji od 1990. godine do 2000. godine gotovo udvostručuje prekrcajne učinke.

Od 1996. godine postupno se povećava prekrcaj preko riječke luke, koji sada iznosi oko 5 milijuna tona suhog tereta i 7 milijuna tona tekućeg tereta godišnje.